Svako od nas ima svoje razloge zašto je, u jednom momentu, rešio da krene na jogu. Joga je sada prilično popularna, pa mnogi dolaze želeći da svojoj ličnosti dodaju ono što je sada na ceni: rad na sebi (a da je više od kozmetičkih tretmana) ili ono što daje utisak dubljeg i duhovnog (svesnijeg). Mnogi i ne znaju motive dolaska, prosto se kreću tamo gde ide većina. Za mene je svaki motiv za kretanje na jogu dobar, sve dok postoji prostor da se u čoveku probudi senzitivnost za ono što joga zaista može dati, i time pogrešan motiv okrene u pravi. Jer, bez jakog i ispravnog motiva, bez jasnoće i usmerenja, teško da ćemo se zadržati dovoljno dugo da nešto i postignemo. 
U tom smislu, drago mi je što se pojavljuju oni koji postavljaju pitanja o meditaciji i koji su došli tražeći više od vežbanja. Pre nego što odgovorim na to pitanje, iz ličnog ugla, odgovoriću na jedno drugo, sinoć postavljeno: „Zašto ranije nisam pronašla jogu?“ Volim to pitanje, jer sam ga i ja postavila milion puta. I drago mi je da ga čujem, jer dolazi od onog ko ume da ceni i prepozna ono što joga može dati. Odgovor je jednostavan: pronalazimo prave stvari onda kada smo spremni za njih, onda kada je u nama kroz iskustva (gubitke, bolove, razočarenja, rastrzanost, suočavanje sa strahovima i nemoći) pripremljen teren. Pronalazimo onda kada umemo vrednovati, ceniti. Tek tada bivamo dovedeni pred one koji nam to mogu preneti. Kada teren nije dobro pripremljen, jogu uzimamo kao i sve drugo u životu, površno, kao zabavu, prolazno interesovanje, deo imidža, rekreaciju. I time je obezvredimo.  
Da, volim to pitanje jer ukazuje na pripremljeno tlo, na spremnost.

Tu dolazimo i do odgovora na drugo pitanje, pitanje meditacije. Sve ono što radimo na jogi je ništa drugo do priprema za meditaciju. Pripremamo telo i um. I, da budem preciznija, to nije priprema za meditaciju, već priprema za sedenje u položaju za meditaciju. Svako ko je krenuo na jogu i zadržao se duže od jednog časa morao je primetiti koliko je teško ostati zaustavljen, bez pokreta. Telo se buni, um se buni – nemir je ogroman unutar nas. Sa takvim nemirom uma, sa bolovima u leđima i kolenima, sedenje 20 ili 30 minuta nepomično je potpuno nemoguće. Nemoguće je sedenje (!), a ne meditacija (!). Ideje o kontroli misli, o zaustavljenosti uma su same po sebi ludost i donose još veći nemir i potiskivanje, kao i koncept pozitivnog razmišljanja, ubeđivanja sebe da imamo sve ostvareno, da smo svesni, da volimo… To nisu pogrešne ideje, ali je pogrešan način na koji ih primamo i razumemo. Uglavnom, poenta odgovora je da svako ko je krenuo na jogu ne treba da brine ako teži meditaciji. Meditacija je cilj i put. Ali treba biti spreman za meditaciju. Sve što radimo na jogi vodi tome, ako smo dovoljno senzitivni da to primetimo i razumemo, i ako smo dovoljno uporni da istrajemo. Na način na koji ulazimo u svaku asanu: polako, opušteno, svesno, sa strpljenjem i uvažavanjem trenutnih ograničenja i uz dopuštanje da se granice pomeraju. 
Potrebno je prvo da naučimo da boravimo u unutrašnjem prostoru, da imamo pažnju i osećaj pokreta, da posmatramo ono što se unutar nas dešava i da ne bivamo vezanim onim izvan. Potrebno je da naučimo ponovo da dišemo pravilno i da pratimo kretanje daha. Tek tada postajemo spremni za sedenje i tehnike meditacije. Nije problem dati odmah tehnike meditacije, problem je što bismo ih obezvredili. Prave stvari treba da pronađemo onda kada smo spremni za njih, kada ćemo umeti da ih vrednujemo. 
I, nema potrebe da žurimo. Žurba je nemir, strah od prolaznosti, anticipacija gubitka, ambicija, strast. Da bismo samo osetili ukus meditacije sva ta žurba mora nestati. Čim smo zakoračili u pravcu meditacije, čim je nastala ta ideja u našem umu i ostala dovoljno dugo da bude podržana emocijom, stigli smo, ostvarili smo. Ostaje samo da tu težnju sačuvamo i da znamo da nas svaki korak koji pravimo vodi tome.

Cilj ove joge i jeste meditacija i sve što radimo radimo u tom cilju. Ostalo što postignemo, opuštenost, fleksibilnost, snaga, sposobnost pokretanja i zadržavanja energije, unutrašnji mir, odvojenost, kontrola nad emotivnim stanjima i stanjima uma samo su efekti kretanja na tom putu.