субота, 30. април 2016.

Rastopiti

Pustiti, prepustiti se toku,                              
to je napustiti ideju koju imaš o sebi, 
to je rastopiti svoju ljudsku memoriju,
izmišljeni svet  koji podržavaš svaki dan, 
da bi se ponovo rodio na drugoj strani "bivanja",  
slobodan od svega što nije ljubav.

Voli i upoznaćeš pravo značenje smrti

Kao i svake godine, i na kraju svakog ciklusa postojanja vreme je za ponovno rođenje, vaskrsnuće
Međutim, za ovo novo stanje neophodno je prvo umreti za staro.



уторак, 26. април 2016.

Rescue Remedy

RR predstavlja kombinaciju esencija pet biljaka.
Kapi deluju na uspostavljanje emocionalne i mentalne ravnoteže zbog čega su, u situacijama svakodnevnog stresa, žurbe, anksioznosti i nagomilanih (egzistencijalnih) problema, neizostavni sastojak svake kućne apoteke. 
Potpuno su prirodne, ne stvaraju zavisnost, bezopasne (pa ih mogu koristiti trudnice, bebe i najteži bolesnici), komplementarne sa klasičnom medicinom (mogu se davati paralelno sa medikamentima).
To je preparat za sve hitne situacije – znaci  kad postoje stanja panike, šoka, mentalne utrnulosti. On je umirujući  i  u traumatiĉnim stanjima kao što su: letenje, poseta zubaru, ispit ili neki važan razgovor, vakcinisanje, primena neke terapije na koju  pacijent reaguje alergijski, iznenadne neprijatne vesti ili povrede, saobraćajne nesreće, prirodne katastrofe, toksične situacije ili iznenadna smrt nekog bliskog ili poznatog itd. 



Karakteristike kapi su takve da ne izazivaju pospanost, ne utiču na rasudjivanje (pa se bez problema mogu uzimati pre mentalnog ili fizičkog napora – polaganja (vozačkog i drugog ) ispita, na primer). 
Efekat “Rescue” je, kako samo ime kaže, spas, odnosno smirivanje, (samo) kontrola i fokusiranost na problem. Osoba je svesna situacije, ne minimizira je niti potiskuje, ali vlada sobom, smirena je I sposobna da reaguje jer  je ne preplavljuju neizdržive emocije.

Rescue remedy predstavlja emocionalnu podršku u kriznim situacijama, bilo da je reč o hroničnim (kontinuirani problemi na poslu, iznenadne neprijatne vesti telesne povrede, borba sa teškom bolešću, konflikti u porodici, nesanica…) ili akutnim stanjima (trema pred ispit, nesigurnost pred  važan poslovni sastanak, strah od letenja, poseta stomatologu …)  primena neke terapije na koju  pacijent reaguje alergijski, saobraćajne nesreće, prirodne katastrofe, toksične situacije ili iznenadna smrt nekog bliskog ili poznatog 

Šok, trauma, videli ste nešto što vas je uznemirilo, šef vas je pozvao na razgovor, pročitali ste jedan od onih strašnih, šokantnih tekstova na internetu, bili ste na roditeljskom, treba da uradite nešto a odjednom vas je uhvatila panika, preplavilo vas je more loših informacija, probudila vas je noćna mora, bili  ste svedok neke  nesreće, nešto vas je jako uplašilo? 




Ovaj preparat bi trebalo da vam je uvek na dohvat ruke. Dobro ga je nositi i u tašni kao remediju za svaki slučaj.




Doziranje i način upotrebe:

Rescue Remedy se može  koristiti na razne naĉine, što zavisi od potrebe i  situacije Može se nakapati 4 kapi u ĉašu vode i ispijati gutljaj po gutlja j u  što ĉešćim  intervalima a može se i  direktno iz flašice nakapati 4 kapi direktno ispod   jezika. U situaciji kada je neko u nesvesnom stanju , nakvase  mu se usne preparatom  ili se isti nakaplje na pulsne taĉke na ruĉnim zglobovima ili iza uha. Kod spoljnih povreda koje su nastale silovito može da se stavi na povredjeno mesto kompresa natopljena rastvorom   RR iz ĉaše.

Posto Rescue nije preparat  za sve ako se desi da neko preĉesto poseže za njim to onda ukazu je da je osoba u krizi i da joj treba kombinacija koja će vremenom otkloniti  problem koji je muĉe.Ovaj preparat može da se daje i  životinjama  i biljkama kada  je to potrebno.

Ukoliko je reč o hroničnom stresu koji traje duže vreme: minimalna doza je 4 X 4 kapi dnevno, U iznenadnim kriznim situacijama (loša vest, svadja, saobraćajni udes…) uzimaju se 4 kapi, s tim da se u češćim intervalima, na dva, tri minuta, uzimaju po 4 kapi, ako je situacija urgentna do postepenog smirivanja , tj. dok kriza ne prodje i dok se ne uspostavi emocionalna i mentalna kontrola.

U roku od jednog minuta nakon uzimanja RR ponovo se aktiviraju  samoisceljujući mehanizmi  tela.

RR  izaziva emocionalnu i psihofiziĉku opuštenost, a ta opuštenost   je  najbolja  priprema za bilo kakvu neophodnu medic insku pomoć. Svakako, to ne može da zameni  urgentnu medicinsku pomoć!


Tipiĉne situaciju u kojima RR može da pomogne su:

-  Kada ste ekstremno uznemireni – npr. nakon svade u porodici;

-  Ukoliko treba da se suoĉite sa teškom situacijom – npr. intervju za posao ili javni   nastup

-  Kada ste uplašeni – npr. usled ujeda insekta ili srĉanog napada

-  Ukoliko radite u stresnom okruženju – npr. na šalteru za žalbe

-  za preteranu uznemirenost, stanje soka, dozivljaj uzasa ili panike, nesvestice, gubitak samokontrole   

 -  histericnog ponasanja

- svim vandrednim situacijama koje izazivaju stres i šok

- svim situacijama u kojima je potrebno zadržati samokontrolu i pribranost,

- svim situacijama koje nas izbacuju iz ravnoteže,

- iznenadnim, urgentnim, kriznim situacijama koje traže hitnu intervenciju


Rescue je namenjen   za situacije AKUTNOG stresa i  šoka. Za krizne situacije koje su u toku ili neposredno posle krize. On ne preuzima mesto medicinskom tretmanu ali pomaže da se izbegne mentalna patnja, omogućava telu da bez odlaganja zapoĉne sopstveni  proces isceljenja. 




Zovu ga i Joga u bocu
                     




Reakcije



Reakcije na uzimanje cvetnih esencija se razlikuju od pojedinca do pojedinca.



Cvetne esencije rade na principu da negativna stanja zamenjujemo svojim vrlinama, na jedan veoma suptilan i blag  način. 
Onima koji su osetljiviji,promene će biti uočljive već posle tri dana uzimanja, nekima će to postati jasno tek posle dve nedelje. Posle 2-3 meseca uzimanja kad se osvrnemo na period kakvi smo bili kada smo počeli uzimati kapi shvatićemo da je došlo do velikog pomaka u našem sagledavanju stvari, života. Da problemi koje smo imali i koji su nam bili ogromni, sada uopšte ne postoje ili su tu, ali mi ne obraćamo pažnju na njih.

Perspektiva nam se promenila, to jest proširila.



Neki ljudi osećaju olakšanje po uzimanju kapi i imaju osećaj da više nisu u mraku. Neki da im je podignut teret sa ledja. Ili su izašli iz kolotečine, okrenuli ledja prošlosti i krenuli napred. Nekima su pomogle da naprave prodor na emotivnom planu.



Reakcije su različite, zato što su i problemi i ljudi razlličiti.



Kapi omogućavaju da se otklone emocionalne  blokade koje ometaju naš rast, i pomažu nam da upoznamo sebe.



Posle uzimanja preparata većina ljudi počne da donosi važne odluke u svom životu. Počinju da uživaju u životu jer su pronašli svoju svrhu.



Ukoliko kapi nisu pomogle, to znači da odabrana kombinacija kapi nije bila adekvatna za osobu u toj datoj  situaciji. Izabrane su pogrešne kapi i one nisu imale na šta da deluju.

Jako je važno da znamo koje su odgovarajuće kapi za naše trenutno stanje, i tome služe upravo floriterapeuti, da nam pomognu da postanemo svesni onoga što nas koči u životu a da onda to i prevazidemo.


четвртак, 21. април 2016.

Unutrašnje kontradiktornosti

Problem se ne može rešavati u onom stanju svesti u kome je i nastao i zato je potrebna promena koja nam dozvoljava da stvari posmatramo iz drugog ugla.
"Psihološko pravilo kaže da kada unutrašnja situacija nije osveštena, dogodi se spolja, kao sudbina.
Tj. ako osoba ne osvesti unutrašnje kontradiktornosti, svet ce taj konflikt morati odigrati spolja."
Carl G. Jung

среда, 20. април 2016.

Bajka Predodredenje

Picture
On je nadahnuto stvarao novu realnost...
Umjetnik je postao samo zato što je posle srednje škole morao nešto da upiše. Znao je da rad treba da donosi zadovoljstvo, a volio je da slika - i izbor je učinjen: upisao je likovnu akademiju.

Već je znao da se slika predmeta zove - mrtva priroda, prirode - pejzaž, ljudi - portret i još mnogo toga je znao iz oblasti odabrane profesije. Sada mu je predstojalo da sazna još više. "Da bi se improvizovalo, prvo se mora naučiti svirati po notama - izjavio je u uvodnom predavanju impozantan predavač, poznati umjetnik. - Dakle, spremite se, počećemo od nule. "
 
 Počeo je da uči da "svira po notama". Kocka, lopta, vaza ... Svjetlost, sjenka, polusjenka ... Držanje ruku, perspektiva, kompozicija ... Naučio je mnogo novog - kako da pričvrsti platno da topi vosak, kako vještački da ostari platno i kako da dobije suptilne prelaze boja 
 
...Profesori su ga hvalili, čak je jednom od svog mentora čuo: "Ti si umjetnik od Boga!". " A zar drugi - nijesu od Boga?" - pomislio je, ipak, zašto kriti, bilo mu je prijatno.
 
Veseli studentski dani su se završili, sada je u džepu imao diplomu umjetničkog obrazovanja, znao je mnogo a još više je mogao, nakupio se znanja i iskustva, i došlo je vrijeme da počne davati. Ali ... nešto nije pošlo kako treba.
 
 Nije da mu se nije stvaralo. I nije da mu se profesija prestala da sviđa. Možda je samo odrastao i vidio to što ranije nije primjećivao. A otkrio je ovo: okolo je tekao život, u kom je umjetnost odavno postala roba, i nije obavezno uspijevao onaj koji je imao šta da kaže svijetu - već uglavnom onaj koji je znalački nudio i prodavao svoje stvaralaštvo, nalazeći se u pravo vrijeme, na pravom mjestu, sa pravim ljudima. Na žalost, on ovo nije naučio. Vidio ja kako se njegovi drugovi muče tražeći sebe i svoje mjesto pod suncem, a neki od njih u tom su se "lomili", utapajući svoju beskorisnost i frustracije u alkoholu, gubili orijentire, degradirali ... Znao je da su mnogi stvaraoci bili ispred svog vremena, a njihove slike bile priznate i imale dobru cijenu tek posle smrti, ali to saznanje mu je bila mala utjeha.
Dobio je posao, dobro plaćen, cio dan je radio dizajn svih vrsta brošura, vizitki, prospekata, pa čak je imao od toga i određeno zadovoljstvo, ali sve manje je slikao i sve nevoljnije. Inspiracija je dolazila sve ređe i ređe. Posao, kuća, televizija, rutina ... Sve češće mu je dolazila misao: " Zar je ovo moje predodređenje? Da li sam maštao da živim svoj život ovakvom "linijom", doslovno kao skica u olovci? Kada ću početi da slikam svoju sopstvenu sliku života? A ako čak i počnem - mogu li ja to? Kakav " slikar od Boga"? Shvatao je da gubi kvalifikaciju, da se pretvara u zombija, koji iz dana u dan ispunjava niz određenih radnji, i to mu je smetalo.

Da ne bi poludio od takvih misli, vikendom je počeo da ide sa svojim štafelajem u aleju Majstora, gdje su se nalazile sve vrste stvaralačkih-rukotvorina. Pleteni šalovi i rukotvorine napravljene od brezove kore, nakit od perlica i tkani prekrivači, glinene igračake i korpe od pletenog pruća - čega sve tu nije bilo! Takođe, tu su bili i njegova sabraća - slikari, sa svojim platnima u velikom broju. I tu je bila konkurencija ...

Ali nije mario za konkurenciju, želio je samo da radi ... Crtao je portrete po porudžbini. Papir, olovka, deset minuta - i portret je gotov. Ništa komplikovano za profesionalca - tu jedino treba znati primijetiti detalje, poštovati proporcije, a da se svidi naručiocu, samo malo uljepšati prirodu. On je to radio stručno, njegovi portreti ljudima su se sviđali. Izgledali su, i ljepše, i bolje nego u životu. Blagodarili su ga često od srca.

Sada mu je život postao nekako veseliji, ali je jasno shvatao da taj "živopis" zanimanjem nazvati bilo bi nekako ... previše. Međutim, bolje išta nego ništa.

Jednom je napravio jedan portret, pozirala mu je ne više mlada žena dugog nosa i morao je jako da se potrudi da je "napravi lijepom". Nos, naravno, nigdje se nije izgubio, ali na njenom licu imalo je nešto (čistota, šta li?), na to je dao akcenat. Ispostavilo se da je to dobro.

- Gotovo - rekao je, pružajući portret ženi. Ona ga je proučavala dugo, a onda se zagledala u njegove oči, on je čak i trepnuo - zbog tog netremičnog pogleda.

- Nešto nije u redu? - zapitao je, izbjegavajući njezin pogled.

- Vi ste predodređeni, - reče žena. - Umijete da vidite dubinu ...

- Da, rendgen oči - našalio se on.

- Ne, to - odmahnula je glavom. - Vi kao da slikate dušu ... Tako gledam i vidim: Zapravo ja sam takva kakvu ste me naslikali. A sve što je spolja - to je površno. Vi doslovno kao da ste gornji sloj boje skinuli, a ispod njega, remek-djelo. A ovo remek-djelo sam ja. Sada tačno znam! Hvala.

- Da, molim - smušeno je promrmljao, uzimajući novac - svoju uobičajenu naknadu za blic-portret.

 Žena, je bila čudna i govorila čudne stvari. Treba, "dušu da slikate!". Mada ko će ga znati, šta je on tamo crtao? Možda i dušu ... Uostalom, svako ima neki spoljašnji sloj, te nevidljive ljuspice, koje se nakupljaju u procesu života. A po prirodi svako je bio zamišljen kao remek-djelo, u to je kao slikar bio prosto ubijeđen!
 Sada se njegovo slikanje ispunilo nekim novim smislom. Ne, ništa novo u tehnologiji, nije promijenio - isti papir i olovka, isto deset minuta, samo njegove misli su se stalno vraćale na to da treba da pokuša "da ukloni gornje slojeve boje" da bi se ispod njih oslobodilo nevidljivo "remek-djelo ". Čini se da je uspijevao. Volio je da promatra početnu reakciju "prirode" - veoma zanimljiva su bila lica ljudi.

Ponekad je nailazio na takve "modele", u kojima je duša bila mnogo strašnija od "spoljašnjeg sloja", tada je on izvlačio iz nje, neke svijetle tačake, i pojačavao ih. Možete uvijek naći svijetle tačke, ako usmjerite pogled na to. Barem on nikada nije sreo čovjeka u kog nije bilo apsolutno ničega dobrog.

- Hej, brate! - jednom mu se obratio snagator u crnoj jakni. - Da li se sjećaš ... moju taštu si crtao prošlog vikenda.

 Sjećao se tašte, na staru žabu je ličila, kad joj ćerka ostari, pacov će biti, sa njima je bio i snagator, tačno. Tada je morao da uloži svu svoju maštu da bi žabu u nešto prihvatljivo preobratio, da vidi u njoj bar nešto dobro.

- Pa? - oprezno upita, ne shvatajući na šta cilja snagator.

- Tako ... ona se promijenila. Na bolje. Kad na portret pogleda - čovjek postaje. I tako, među nama, koliko ja znam, žaba što žaba ...

 Slikar je nehotice rekao: ne griješite, što znači, dobro ste vidjeli ...

- Pa htio sam da te pitam: možeš li je naslikati u ulju? Da bi bilo održivije! Sigurniji efekat bi bio ... Cijena nije bitna, ne brinite!

- A zašto održivije? Moguće je i u ulju, i u marinadi, i u sosu od "majoneza". Samo ne slikam u ulju, već crtam.

- Uredu! Naslikaj je na najbolji način, sve ću platiti po najvišoj cijeni!

 Slikaru je bilo zabavno. Pravi "Portret Dorijana Greja", samo sa znakom plus! A pošto mu se nudi - zašto da ne proba?

Pokušao je i naslikao. Tašta je bila zadovoljna, snagator takođe, a njegova žena, žabina ćerka tražila je da i nju takođe ovjekovječi. Zbog zavisti, vjerovatno. Umjetnik se i tu potrudio, nadahnuće mu je došlo - poboljšao je seksualnu komponentu, dodao mekoću, duševnu dobrotu istakao ... Od zene se dobila - carica!

Izgleda da je snagator bio čovjek široke duše i svoje iskustvo je u svom okruženju podijelio. Porudžbine su stizale jedna za drugom. Pošla je glasina o slikaru, da njegovi portreti blagotvorno djeluju na život: u porodici mir zavlada, ružni se proljepšavaju, samohrane majke iznenada se vjenčavaju, kod muškaraca se potencija povećava.

Sada nije imao vremena vikendom da ide u aleju Majstora, da napustio je i svoju kancelariju bez ikakvog žaljenja. Radio je u kućama naručioca, ljudi su bili bogati, plaćali su velikodušno, davali iz ruke u ruku. Bilo je dovoljno i za boje, i platno, i crni kavijar, čak i za putovanja. Prodao je stan i kupio veći, da i u prostoru za atelje, napravio je dobar remont. Činilo se, šta je mogao još da poželi? A njega su ponovo počele progoniti misli: Da li je ovo njegovo predodređenje - da slika sve vrste "žaba " i "pacova", i iz sve snage nalazi u njima nešto svijetlo? Ne, to je sigurno dobro djelo, i za svijet korisno, ali ipak, ali ipak ... U njegovoj duši nije bilo mira, kao da ga je ona zvala negdje, tražila nešto, ali šta? Nije mogao da čuje.

Jednom ga je neodoljivo vuklo da se napije. Tek tako uzeti - i napiti se, da se obezdani i potom ničega ne sjeća. Misao ga je uplašila: dobro je znao koliko brzo kreativni ljudi koji krenu ovim zloglasnim putem dođu do samog dna, a uopšte nije želio da ponovi njihov put. Trebalo je nešto uraditi, i on je uradio prvu stvar koja mu je pala na pamet: otkazao sve svoje poruđbe, zgrabio štafelaj i stolicu na rasklapanje i uputio se se u aleju Majstora. Odmah je počeo grozničavo da radi - crtao ulicu, ljude u parku preko puta ulice. Kao da mu je laknulo, popustilo ...

- Oprostite, da li crtate portrete? Tako da se odmah, dobiju - pitao ga je neko. Podigao je pogled - pored njega je stajala žena, mlada, a oči izmučene, bukvalno uplakane. Vjerovatno joj je neko umro ili neka druga tuga ...

- Slikam. Deset minuta - i gotovo. Želite li da naručite svoj portret?

- Ne. Ćerkin.

Tada je vidio ćerku - zagrcnuo se, zakašljao. Dijete od šest godina ličilo je na vanzemaljca: uprkos finom toplom danu, upakovano je u sivi kombinezon, i ne shvataš čak da li je dječak ili djevojčica na glavi ima - debelu kapu ušaru a na licu - prozirnu masku i oči ... Oči starca koje su iskusile puno bola i spremaju se da umru. Smrt je bila, u tim očima, to je ono što je jasno vidio.

 Nije više ništa pitao. Takvu djecu je gledao na televiziji, i znao je da dijete najverovatnije, ima rak, radiologija, imunitet na nulu - zato ima masku, i da su šanse za preživljavanje - minimalne. Nije poznato zašto i otkuda je to znao, ali nekako je bio siguran. Obučeno oko umjetnika, primijećuje sve detalje ... Bacio je pogled na majku - Da, to je tačno, ona je znala. Unutra se već pripremala. Vjerovatno je zbog toga i portret poželjela, jer je poslednji. Da bi barem uspomena ostala...

- Sjedi, princezo, sad ću te naslikati - rekao je djevojčici-vanzemaljacu. - Samo gledaj, ne vrpolji se i ne poskakuj, tada neće uspjeti.

Djevojčica teško da je bila sposobna da se okreće ili skače, pažljivo se kretala, kao da se bojala da će se njeno tijelo raspasti od nepažljivog pokreta, razbiti na sitne komade. Sjela je stavila ruke na koljena, gledala ga očima mudre kornjače Tortilje, i strpljivo sjedela. Vjerovatno je provela cijelo detinjstvo po bolnicama, a tamo se strpljenje brzo stiče, bez njega se ne može preživjeti.

 Napregnuo se, pokušavajući da vidi njenu dušu, ali nešto ga je sprečavalo - nije to ni bezoblični kombinezon, ni suze u očima, već saznanje, da stari metodi ovdje ne rade, potrebno je nekakvo principijelno novo, netrivijalno rešenje. I ono je nađeno! Odjednom je pomislio: "A kakva bi mogla biti, da nije bolesti? Ne bi bilo glupog kombinezona, već haljinica, bez kape na ćelavoj glavi, već uvojci? ". Mašta je proradila, sama ruka je nešto crtala po papiru, proces je počeo.

Ovaj put nije radio kao i obično. Mozak u taj proces nije učestvovao, on se isključio, a uključilo se nešto drugo. Vjerovatno duša. On je slikao dušom, kao da je taj portret poslednji ne za djevojčicu, već za njega lično. Kao da on treba da umre od neizlečive bolesti, a vremena je ostalo samo malo, možda samo tih deset minuta.

- Gotovo, - skinuo je list papira sa štafelaja. - Vidi kako si lijepa!

 Ćerka i majka gledale su portret. Ali to nije bio pravi portret, i nije potpuno "originalan". Na njemu je kovrdžava plavuša u letnjem sarafanu, trčala sa loptom po ljetnoj livadi. Ispod noga joj je trava i cvijeće, a iznad glave - sunce i leptiri, osmjeh od uva do uva, a energije - više nego dovoljno. Iako je portret bio nacrtan olovkom, iz nekog razloga činilo se da je u boji, da je trava - zelena, nebo - plavo, lopta - narandžasta i sarafan - crven sa bijelim pojasom.

- Zar sam ja ovakva? - prigušeno je rekla ispod maske.

- Takva, takva, - uvjeravao ju je umjetnik. - To jeste, sada možda i nijesi baš takva, ali uskoro ćeš biti. Ovo je portret iz sledećeg ljeta. Jedan kroz jedan, tačniji od fotografije.

Majka se ujela za usnu, gledala je negdje mimo portreta. Vidjelo se da se održavala krajnjom snagom.

- Hvala. Hvala vam, - rekla je ona, a njen glas je zvučao gluvo, kao da je i na njoj bila, nevidljiva maska. - Koliko vam dugujem?

- Poklon - odmahnuo je umjetnik. - Kako se zoveš, princezo?

- Anja ...

 Stavio je svoj potpis na portret i naziv "Anja". I još datum - tekući dan a godina sledeća.

- Držite se! Sledećeg ljeta, vas čekam. Dođite obavezno!

Majka je portret stavila u tašni, brzo uhvatila dijete za ruku i pobjegla. Mogla se razumjeti - vjerovatno joj je bilo bolno, jer je znala da sledećeg ljeta neće biti. Ali zato on ništa slično nije znao, nije želio da zna! I odmah je počeo da crta sliku - ljeto, aleja Majstora, sam tu sjedi, a alejom prolaze dvoje - srećna nasmijana žena i kovrdžava devojčica sa loptom u rukama. On je nadahnuto stvarao novu realnost, sviđalo mu se to, što se dobijalo. Veoma realno je izgledala! A godina, napisao je - sledeću godinu! Da bi čudo znalo, kada da mu se ostvari!

- Stvarate budućnost? - sa interesovanjem je pitao neko neprimjetno mu prišavši s leđa.

On se okrenuo - tamo je stajala blistava ljepotica, takva da ne znaš kako da je nazoveš. Anđeo, možda? Samo je možda, nos malo duži ...

- Poznajete li me? - osmjehnula se žena-anđeo. - Nekada ste stvarali moju budućnost. Sada - budućnost ove djevojčice. Vi ste pravi Tvorac! Hvala ...

- A kakav sam ja tvorac? - izletjelo je iz njega. - Amaterski slikar, frustrirani genije ... Govorili su mi da imam talenat od Boga, a ja ... slikao tiho, sitnice, sve pokušavajući da shvatim koje je moje predodređenje.

- Još nijeste shvatili? - žena-anđeo je podigla obrve. - Vi možete da mijenjate stvarnost. Ili to za vas nije predodređenje?

- Ja? Da mijenjam stvarnost? Zar je to moguće?

- Zašto da ne? Za to nije potrebno mnogo! Voljeti ljude. Talenat. Snaga vjere. To je, sve. A vi to imate. Pogledajte mene - sve je počelo od vas! Ko sam ja bila? A ko sam sada?

 Ohrabrujuće je stavila ruku na njegovo rame - kao da je krilom zamahnula, nasmješila se i otišla.

- Ko si sada? - naknadno je viknuo iza nje.

- Anđeo! - okrenula se u hodu. - Zahvaljujući tebi, Tvorče!

... I danas se može vidjeti u aleji Majstora. Stari štafelaj, stolica na rasklapanje, kofer sa slikarskim priborom, veliki suncobran ... ispred njega je uvijek red, legende se o njemu prenose od usta do usta.

 Govori se da on vidi u čovjeku to što je skriveno duboko unutra, i može da slika budućnost. I ne samo da slika - već da je promijeni na bolje. Priča se takođe da je spasio ne malo bolesne djece, premjestivši ih na slikama u drugu realnost. Ima učenike, a neki su poprimili njegov magični dar, i takođe mogu da mijenjaju svijet. Među njima posebno se izvaja kovrdžava plavuša od oko četrnaest godina, ona umije preko slika da uklanja i najtežu bol, jer osjeća tuđu bol kao svoju. A on ih uči, i slika, i slika, ... Niko mu ne zna ime, svi ga zovu jednostavno - Tvorac. To je takvo kod čovjeka predodređenje ...


Bajke Eljfike


  

 
 
 


уторак, 19. април 2016.

Samoprihvatanje



Po kakvom to obrascu živimo?… Dan za danom…

Zašto nismo nikada dovoljno dobri za sebe, kakvom to savršenstvu težimo?  Zar nije lakše oprostiti sebi za sve sitne i krupne greške, i truditi se da ih ne ponavljamo, nego non stop sebe procenjivati, ocenjivati i naravno kriviti?  Sto puta plaćati za jedan te isti propust. Pa šta, svima se dešava, život ide dalje. Da li stvarno toliko sebe ne prihvatamo i ne volimo da moramo iznova i iznova da se kažnjavamo?  
Zar nije dosta to što smo jednom već platili?  Možemo li okrenuti novi list, SADA, i oprostiti sebi za sve…

Toliko toga nas u ovom životu čeka, a mi to propuštamo jer smo zaglavljeni u jednom trenutku koji ne možemo da nadrastemo, jer smo se srodili sa njim. Više ni ne primećujemo da se ponašamo po istom obrascu, da ponavljamo dan za danom, da reagujemo uvek na isti način, da ne odrastamo. Krivica je stvarno skupa, zbog nje toliko toga propuštamo. I… učimo svoju decu da budu ista kao mi. Ne, mi to njima ne govorimo, a i da im govorimo kakve bi vajde bile od toga kad ona ionako ne slušaju nikada šta mi govorimo , već gledaju i kopiraju naš obrazac ponašanja. I krivica se prenosi sa koleno na koleno… vekovima. Da li imamo snage da prekinemo to kolo, da li imamo dovoljno ljubavi za sebe, za svoju decu, porodicu?  SADA!!

Cvetene esncije pružaju sjajnu podršku, i pomažu tom zrnu ljubavi koje smo ćušnuli u stranu da proklija i da naraste u silu dobrote, ljubavi i samopoštovanja. Mi smo to zaslužili zato što postojimo, kao što su zaslužila i naša deca. Bog je stvorio ovaj svet za nas da uživamo u njemu, a ne da patimo. Patnja je naša odluka, koju smo doneli u neznanju, kad smo preuzeli obrazac ponašanja naših roditelja, tetaka, ujaka, stričeva, komšija… to je obrazac ponašanja, to nismo mi. To je nešto što smo naučili, i tolike godine živimo sa tim  da nam je to normalno i verujemo da smo to mi.

Mislim da je došao trenutak da se zapitamo, šta radimo i dokle ćemo to da radimo?