среда, 30. март 2016.

Pomeranje granica

Granice su tamo gde ih sami postavimo. Istina ili uteha?

Hajde da probamo da pronađemo odgovor na ovo pitanje. Počnimo od fizičkog tela. I počnimo od onoga gde smo sada. Pri pokušaju da izvedemo bilo koju zahtevniju asanu jasno ćemo osetiti sopstvene granice. 

Samo savijanje napred i pokušaj da dohvatimo pod, pokazaće nam granice kroz prilično neugodan osećaj i bol. Međutim, svako ko redovno vežba jogu ima takođe iskustvo pomeranja granica i to u meri u kojoj nije ni verovao da je moguće. Ponekad, kada se zaista opustimo i kada iz tog stanja opuštenosti i predaje uđemo u položaj, možemo osetiti kako granice, bar u deliću vremena, potpuno nestaju, kako se čak potpuno izgubi osećaj telesnog. I, da, jasno je da to možemo pripisati čistoj fantaziji, iluziji uma, ali ne možemo negirati da postoje ti momenti i da je osećaj koji tada imamo neopisiv.

Idemo sada dalje, na um. Koje su granice našeg uma? Koliko puta ste izgovorili recenice  poput „ne mogu više...”, „izludeću...”  i posle nekog vremena shvatili da ste uradili, izdrzali, napravili... vise, i da niste izludeli.

Kada su emocije u pitanju, i osećaj da ne možemo dalje, da će nas bol ugušiti, da je sve promašeno, uzaludno, da smo nemoćni, zloupotrebljeni, odbačeni, granice su takođe rastegljive. Jer, toliko toga je bolelo u životu. Dok nije došla jača bol, veća izdaja ili gubitak, nismo ni znali koliko je ono prethodno bivalo beznačajno, malo. Gde su granice onoga što možemo izdržati? Koliko je jaka bol koju možemo podneti? 

Da, granice uma i tela postoje. Ali mi nismo ni um, ni telo, zar ne? 

Gde su naše granice, gde stavljamo sebe? I, na kraju, ko je taj ko ih postavlja i pomera? 

Možda nikad nećemo uspeti da stavimo noge iznad glave, da izračunamo zapreminu nebeskih tela ili osetimo sve ljude na planeti kao iste, kao jedno. Ali to nam nije ni bitno, zar ne? Bitno je u kojoj meri se granice mogu pomerati i u kojoj meri mi bivamo ograničeni njima. Bitno je da promenimo odnos prema zahtevima koje život postavlja ispred nas, jer to nije ono što nas uništava, troši, ubija. To je ono što otvara prostor da se granice, kroz iskustvo i razumevanje prošire.

I, na kraju, da li je rečenica “Granice su tamo gde ih sami postavimo” istina ili zabluda (uteha)? Pa, to je, kao i svako drugo uverenje (=granica), do vas. Istina je ako težite pomeranju granica i ako dopustite. Laž je ako težite da granice očuvate i ojačate. 
Granice se ne mogu pomeriti ako želimo da zadržimo osećaj sebe koji smo unutar tih granica izgradili. Ako smo jasno odredili ono u šta verujemo, što znamo, hoćemo, možemo i jesmo. 
Ali, mi imamo i druga iskustva, zar ne? Imamo momente u kojima smo osetili širinu, dubinu, visinu i sve druge dimenzije onoga što jesmo. 
I onda ostaje da odlučimo čemu ćemo dati veću vrednost, čemu ćemo dati stvarnost.

уторак, 29. март 2016.

Pobeci od sveta ka sebi


Kao što biljka ne može da raste bez svetlosti, ni mi u mraku dok pokušavamo da se napipamo – ne rastemo. Uglavnom napipamo svoj sopstveni odraz, uplašimo se svojih senki koje tada još jače oslikavaju zidove duše. 

Ono što mora i treba da ste, postoji samo u časopisima koji se zahvaljujući takvom pogrešnom uverenju sjajno i prodaju. Zato neka vam partneri i prijatelji budu ljudi pored kojih možete biti i socijalno neprilagodjeni kada vam je do toga, i tvrdoglavi, i nesavršeni u ma kom smislu. Pored kojih možete da budete ono što jeste.
Jer samo to postoji.
Ono što JESTE

уторак, 22. март 2016.

Osećaj samoće pored drugog

Pre neki dan mi je jedna klijentkinja koja već neko vreme dolazi na Essence coaching, gde radimo na ličnom razvoju, rekla „Pored tebe se često osećam kao da sam sama i kao da pričam sama sa sobom“ 

I morala sam joj priznati da ima istine u tome

Nekad nam je najtužnija, najbolnija stvar u životu osećaj usamljenosti pored drugog. Osećaj da je toliko drugih oko tebe, da postoji i partner, i porodica, ali i ogromna praznina, provalija koja deli. Osećaj odbačenosti, nerazumevanja, nepripadanja. Beskrajna tuga, beskrajan bol, čežnja u mnoštvu onih koji su pored, a nisu tu.

U stvari najradosnija, najlepša stvar u životu je osećaj samoće pored drugog. Osećaj da je drugi tu, a da si potpuno sam. Osećaj da mnoštvo drugih samo odražava tebe samog i dobijanje odjeka kroz svakog. 
Apsolutna ispunjenost, potpuna prihvaćenost. 
Čovek se oseti sam, Jedan, samo u potpunom prihvatanju, dopuštanju. A da bi to mogao biti pored drugog, drugi mora biti toliko stopljen sa postojanjem, sa sobom, toliko neposeban, isti, da ničim ne naruši tu jednost. 
Ili to moraš biti ti.

Sudbina





  
Sudbina ne znači da vam je život tačno unapred određen. Stoga je prepuštanje sudbini i izbjegavanje aktivnog doprinosa muzici univerzuma znak potpunog neznanja. Muzika univerzuma čuje se posvuda a komponovana je na četrdeset različitih nivoa. Udahnuvši dah u čoveka Bog je počeo da stvara muziku. Vaša je sudbina nivo na kom učestvujete u sviranju. I to što nam se muzika ne sviđa je do nas a ne  do Boga.
Možda ne možete promeniti svoj instrument, no veština kojom svirate sasvim je u vašim rukama. 
Naštimovati svoj sopstveni instrument je zadatak svakog od nas ponaosob.

 

понедељак, 21. март 2016.

Poštujem




Poštujem mesto u tebi
gde čitav svemir prebiva.
Poštujem mesto u tebi
u kojem je Ljubav, Istina i Mir.
Kada si u tom mestu u tebi
i ja u tom mestu u sebi
mi smo Jedno

недеља, 13. март 2016.

Moj čas yoge

Joga i duhovnost su postali traženi proizvodi, pa je i tržište odreagovalo na isti način na strani ponude. 
Cilj mi je da prenesem šta je za mene prava joga i šta pod tim imenom težim da na svojim časovima dam. više na linku

Na svakom času joge naizmenično radimo asane i opuštanje. Pokrećemo energiju i zaustavljamo se da je osetimo, doživimo u potpunosti
Pre asana radimo dublje opuštanje, usebljujemo se, sa ciljem da osetimo, osvestimo i opustimo sve delove tela, kako bismo na drugačiji način ulazili u asane, sa pažnjom i osećajem na pokretu. Pažnja usmerava energiju.
Kroz tehnike mentalnog opuštanja radimo na umirivanju uma kroz usmeravanje pažnje. Usmeravajući pažnju na unutrašnji prostor tela i na ono što se unutar nas pokreće mi zapravo uspostavljamo kontakt sa svojim telom, osećanjima i mislima. Učimo da osetimo, primetimo, da doživimo u potpunosti. Kroz svesno i vođeno opuštanje ne samo što učimo tehnike opuštanja delova tela, već i učimo da ih ponovo osećamo 
Meditacija je svakako korak napred, jer otvara put ka finijim i suptilnim oblicima energije, ali je neodvojiva od asana i pranajama, jer način rada sa pokretom i dahom otvara prostor da se uopšte i približimo meditaciji.
Tek nakon opuštanja asane koje radimo mogu dati pravi efekat, mogu biti praćene našom pažnjom, što nam, osim jačeg efekta i suptilnije energije, daje i sigurnost da neće doći do povređivanja. Radeći asane mi pokrećemo telo, mišiće, zglobove, pokrećemo energiju na milion načina, ali učimo da to i primećujemo. Nakon svake asane radimo opuštanje, da bismo tu pokrenutu energiju osetili, doživeli, iskoristili na pravi način
Način na koji radimo sa asanama je postupan, i cilj nikako nije da taj pokret bude savršen. Cilj je da pokret bude svestan i da ga osetimo celim bićem, da mi, u tom trenutku, postanemo pokret i da, osim pokreta, ništa za nas ne postoji. Da bismo ostvarili taj cilj, nije potrebno da visimo okačeni na plafon, niti da osmišljavamo koreografije, gimnastičke i akrobatske figure. Nije čak nužno ni da savladamo 10% onoga što se u literaturi može pronaći pod imenom Asana. više na linku
Ali je nužno da vežbamo u kontinuitetu, redovno. I da to radimo na pravi način, da kroz duboku opuštenost, usmerenu pažnju i energiju, uz uvažavanje trenutnih ograničenja i do praga ugodnosti (nikad preko praga bola!), pomeramo granice.
Cilj joge je svestan pokret i uvećanje energije kroz pokretanje, tok i otklanjanje energetskih blokova, onoga što onemogućava protočnost.
Radimo i tehnike disanja, koje su dugo vremena zapravo samo rad na potpunom joga disanju, koje je temelj za sve druge pranajame. Vežbama disanja (pranajame) takođe radimo na energiji, na pročišćavanju nadija, energetskih kanala, i na dobijanju više energije kroz pravilno disanje. više na linku
Nakon asana, radimo završno opuštanje, Yoga Nidru, da bi pokrenutu energiju u potpunosti doživeli i sačuvali, otpuštajući fizicke, mentalne i emotivne tenzije. više na linku

 Najveći problem u svima nama je poređenje – poredimo se sa drugima, sa sobom, sa onim što smo nekad mogli ili onim što bi trebalo da jesmo. Kroz vežbanje joge, mi se odučavamo od toga, od te potrebe da jurimo, postižemo, bivamo bolji, stičemo. 
još o yogi na linku
još
Cilj je svest i energija, a tehnike su samo put.
Ono što pravi problem u načinu na koji se radi joga su očekivanja vežbača, zahtevi koje oni, kao predstavnici tražnje, na neki način nameću. Onog momenta kada se način vežbanja joge počne usklađivati sa očekivanjima vežbača, u cilju da ih zadržimo i privučemo, joga postaje sve ono što joga u svojoj osnovi nije. Ako jogu uzmemo na način na koji uzimamo bilo koji oblik vežbanja, fitnes, aerobik, gimnastiku, akrobatiku, onda smo propustili da od joge dobijemo ono što ona može dati. Ako hoćemo nove asane, ako jurimo za naprednim tehnikama i zvučnim imenima tih tehnika, ili pak želimo jogu lišenu svakog sanskritskog termina i oslobođenu duhovnosti, onda mi zapravo odbacujemo ono što joga u sebi ima da da, i prilagođavamo je onome što smo od nje spremni da uzmemo. Samo po sebi, to nije problem – mi i uzimamo od joge samo ono što u tom momentu možemo, za šta smo spremi – drugačije i ne može biti. Problem je kada instruktori joge, prilagođavajući se zahtevima tržišta i konkurenciji, počinju da daju samo ono što vežbači žele i traže. Jer, onda, gde je tu iskorak iz poznatog, uslovljenog? Gde je tu pomeranje granica, širenje prostora u kome delujemo, mislimo i osećamo? Gde je tu pažnja i svest? Ako hoćemo pomoću joge da ozdravimo, da iscelimo, da jogom unesemo nešto novo u naš život, onda od joge ne smemo tražiti ono što već znamo i ono što potvrđuje poznato. Onda moramo dopustiti da nam se da ono što će nas tom cilju približiti. Naravno, kada pominjem pomeranje granica i otvaranje prostora ne mislim na kaiševe pomoću kojih se rastežemo, niti mislim na okačene svilene držače na kojima visimo i pomoću kojih letimo. Jogi nisu potrebni takvi rekviziti – mi u jogi radimo sa onim što imamo u sebi i sa onim što u sebi možemo ostvariti. A za promenu perspektive (tačke iz koje doživljavamo i osećamo sebe) nije nužno dubiti na glavi i stavljati nogu iza vrata.
Kvalitet, cena i vrednovanje. Joga ima moć da vas promeni, to je njen osnovni kvalitet ali i problem, jer vi to, uglavnom, ne želite. Da biste mogli dobiti od joge ono što ona daje, nužno je da je i vrednujete na pravi način, da imate poverenja u ono što se daje i traži. Onog momenta kada počnemo da prilagođavamo jogu sebi, ona gubi vrednost i moć da nas promeni, jer je svodimo na ono što već imamo, na ono što sada znamo, razumemo i tražimo. Nije problem što vežbači ne znaju vrednost joge i što očekuju da im se da ono što traže, problem je što time određuju vrednost i cenu i utiču na ponudu, pa instruktori odgovaraju na to prilagođavanjem. Pravi kvalitet uvek ima malo onih koji ga mogu vrednovati i malo onih koji su spremni da plate cenu. Naravno, kada pričamo o jogi, cena je metafora, za sve ono čime smo spremni da platimo za sopstveni razvoj i znanje koje nam je za to potrebno – energija, trud, žrtva, istrajnost, odustajenje i odbacivanje onoga što vuče nazad, ka degradaciji.
Na kraju ostaje da razmislite o onome što od joge tražite. I da tu budete potpuno iskreni sa sobom i da stalno to preispitujete. I, naravno, ostaje da odredite koju cenu ste spremni da za to date, koliko vaša težnja za vas vredi. Jer vi postavljate vrednost i tu vrednost tražite i dobijate.

субота, 5. март 2016.

Zbog često postavljanih pitanja klijenata

Zbog često postavljanih pitanja klijenata, iniciranih ponudom na internet stranicama, da li se adekvatna kombinacija kapi cvetnih esencija može odrediti pomoću upitnika, astrologije, raznih uređaja i sl., odgovor je NE MOŽE, ako se, uz bilo koju od navedenih metoda, ne praktikuje razgovor sa praktičarem.

Zašto nam je potreban razgovor sa praktičarem? 

Terapija cvetnim esncijama nije samo korišćenje odabrane kombinacije esencija. Ona je terapeutski rad kroz koji postajemo svjesni svojih mentalnih i emotivnih stanja, koja mogu biti prepreka našem unutrašnjem miru, komunikaciji sa okruženjem i našem ličnom razvoju. Dr Edvard Bah, je smatrao da je uzrok bolesti mentalna i emotivna neravnoteža, do koje može doći kad, zbog odredjenih životnih oklonosti ili onog što se očekuje od nas, ne živimo u skladu sa samim sobom.


Polako zaboravljamo kako da se povežemo sa našom unutrašnjom snagom, dajemo svoju moć drugima, dozvoljavajući im da nas definišu. Počinjemo da posmatramo sebe očima drugih, zaboravljajući kako izgledamo kroz naše, spremni da prigrlimo i volimo samo “dobre” aspekte sebe, dok oni “loši”, neprihvaćeni i osuđeni, ostaju potisnuti.

Kad im se, kao posledica različitih životnih situacija i odnosa, pridruže, strahovi, traume, tuge, razočarenja.., počinjemo da nosimo pretežek teret. Naše unutrašnje biće se povija i trpi i počinje da šalje različite signale. I to je trenutak kad treba da preduzmemo nešto.

U svakom od nas ima mnoštvo odgovora, koji samo čekaju da budu pronadjeni, ali kad naša navigacija – naša intuicija zataji, pitanja ostaju bez odgovora.
I tada nam terapija može koristiti kao način za istraživanje našeg unutrašnjeg prostora. Unutrašnje putovanje, na kome učimo kako da osudu i kritiku “neprihvatljivih” djelova sebe, zamjenimo pristupom ljubavi i prihvatanja sebe u potpunosti, jer, kako je neko rekao, – “Slagalici su potrebni svi djelovi da bi bila kompletna.” Putovanje do mesta dubokih uvida, mesta na kome čekaju odgovori, mesta su ponovnog povezivanja sa sobom, mesta istine.
I kad, istinski, spoznamo ko smo, moći ćemo da vidimo šta je ono što nas inspiriše i raduje, a šta je ono što treba da ostavimo iza sebe. Ovo može značiti korenite promene za koje je potrebno dosta hrabrosti. Možda će biti teško, možda ćemo želeti da odustanemo. Ipak pre nego što to uradimo, vratimo se još jednom na ono isto mesto gde smo se ponovo povezali sa sobom i oslušnimo svoju dušu. I pustimo da nas ona vodi. Jer duša ne brine o sigurnosti. 

Duši je potrebna sloboda.