недеља, 10. октобар 2021.

Biti sam

 

Usamljenost je siromaštvo sopstva. Samoća je bogatstvo sopstva.

Ima puno duhovnih puteva koji vode istom cilju. I ponekad se izgubimo u lavirintu tih puteva, naročito kada uzimamo ideje iz različitih učenja i kada kombinujemo ne znajući šta radimo. Svako pravo duhovno učenje uvek naglašava da odgovor zavisi od onoga ko i kada pita, ne samo od pitanja koje postavi. I da ono što je istina na jednom nivou, predstavlja laž na drugom nivou. Šta to, zapravo, znači? To znači da i najmoćnije ideje mogu imati nikakav ili pogrešan uticaj ako se ne primenjuju na nivou za koji su date, ako ne postoji svesnost o značenju i nivou na koji se odnose.

Hajde da objasnim to na konkretnom primeru. Uzmimo osećaj usamljenosti koji je, verujem, preovlađujući za sve nas. Naš doživljaj sveta, sva uverenja, stavovi, koncepti, ideje o životu došle su iz tog osećaja odvojenosti, otcepljenosti, iz shvatanja jasnih granica između onoga što smo mi, i što su svi drugi, sve drugo. Cela drama naših života bazirana je na toj percepciji JA vs. OSTALI. A glavni zapleti naših drama zavise od momenta i načina na koji je ta otcepljenost i odvojenost potvrđena i utisnuta, od zidova koje smo tada, štiteći se od povređivanja, sagradili. Tu je izvor nerazumevanja, tu je osećaj uskraćenosti, tu je stalno nastojanje da dobijemo i zaslužimo ljubav i prihvatanje, kao i težnja da dokažemo drugima da su pogrešili što su nas odbacili. Sve to nastaje jako rano, nekima još kao trauma pri rođenju, pa je često nedostupno našoj svesti, ni ne znamo da je to glavni motiv i pokretačka sila koja stoji iza našeg delovanja. Tu negde, čovek je shvatio da je SAM i da nema nikoga ko će ga voleti, podržati, nikoga ko će njegove potrebe zadovoljiti. Shvatio je da sve mora sam. I da će biti teško, ali da će ojačati, osnažiti i da će izdržati i dokazati drugima da vredi i može. Svi imamo taj zaključak o životu, razlikujemo se samo po načinu na koji smo se ozidali, po tvrđavama koje smo oko sebe sagradili. Zidovi su bili potrebni da bismo dobili osećaj sigurnosti, da bismo zaštitili sebe od straha, od povređivanja.

Ono što je bitno u ovom delu, i to predstavlja rad sa prvom idejom, a to je da, nismo, zapravo nikad ni bili sami. Potrebno je da se vratimo na te momente u kojima smo podizali zidove i da unesemo prisustvo, da se povežemo sa tim detetom koje je zaključilo da ga svet ne želi i ne podržava, da ga odbacuje. Niko od nas nikada i nije bio sam, to je iluzija, bez obzira kakve smo traume i odbacivanja preživeli. Sami ne možemo opstati – svaki aspekt našeg postojanja je podržan inače ne bismo ni mogli biti, ne bismo postojali. Usamljenost koju osećamo je iluzija drame koju živimo. Uvek je bio neko i nešto što nam je omogućilo da živimo, da nastavimo, ali mi to često, delujući iz osećaja uskraćenosti i odbačenosti, zanemarujemo i fokusiramo se samo na ono što nam nije dato. Povezivanjem sa tim delom nas, bivanjem prisutnim u tim momentima, menjamo utiske, menjamo zaključke i percepciju. Na neki način, menjamo prošlost. Ideja da nismo sami, u tom kontekstu, na tom nivou, tako upotrebljena, izuzetno može biti lekovita.

Suprotno toj ideji imamo ideju da ništa osim nas ne postoji, da ne samo da smo sami, već jedini. I to je moćna ideja, moćna meditacija koja unosi istinske promene u percepciji i doživljaju stvarnosti. Kao u snu, gde se svi likovi koji se pojavljuju tumače samo kao projektovani delovi i aspekti nas samih, tako se i drugi u životu na taj način posmatraju. Postoji jedno biće i beskraj manifestacija. Ova ideja je izuzetno moćna i zahteva dublje promišljanje i jaču utemeljenost u duhovnom, ali ko ima to videće da, iako naizgled protivrečna prethodnoj, u svojoj suštini nije drugačija. Ta ideja se zasniva na znanju o povezanosti, upravo o istoj toj podržanosti svega što jesmo, što jeste. U tom smislu, ceo naš rad je rad koji moramo sami proći, i uvek radimo samo na sebi, sa sobom. Niko umesto nas ne može postati svestan, niti mi to možemo za druge.

I, onda, šta je istina, da li smo sami ili nismo sami? I ko je sam? I ko se od koga otcepio, ko je koga odbacio? Odakle smo odbačeni, gde treba da budemo prihvaćeni? Ko treba da nas prihvati? Zar nas nije osećaj da moramo sami izgradio, zar nije iz toga nastala naša snaga, sposobnost da se borimo, da istrajemo, zar nije sve što jesmo postignuto upravo zahvaljujući tome? I, na kraju, ako smo sve vreme bili podržani životom, zašto to nikad nismo osetili, zašto to ne znamo? Zašto smo beskrajno usamljeni?

Mogla bih nanizati još milion pitanja jer i moj um ih ima bezbroj, kao i vaš. Istina ne može biti data idejama, tehnikama, konceptima. Ideje, koncepti, tehnike su put ka istini koja se mora znati i to znati sobom, iskusiti, koja ne može biti preneta /znanje koje moramo sami steći!/ Ono što treba da se zapitamo je šta nam rad sa određenom idejom i tehnikom donosi, gde nas vodi.

Da, nikad nismo bili sami, nikad nismo bili odbačeni. Da, sami smo, jedini, ne postoji ništa izvan nas. I jedno i drugo je tačno. Zavisi na kom nivou, zavisi za koga.

Нема коментара:

Постави коментар